Home Blog NAKON KRBAVE, MODRUŠA, SENJA I OTOČCA… GOSPIĆ – BISKUPIJSKO SJEDIŠTE

NAKON KRBAVE, MODRUŠA, SENJA I OTOČCA… GOSPIĆ – BISKUPIJSKO SJEDIŠTE

13
0

RAZGOVOR S BISKUPOM BOGOVIĆEM

Lika, zemlja Japoda i Ilira, hajdučka i vučja postojbina… Pop Marko Mesić othrvao se turskim pohodima, no 300 godina kasnije, nakon mnogih ljeta i zima, Lika čini novi pokušaj izlaska iz učmalosti, raseljenosti i zapostavljenosti, iz depresije. Jedan od najznačajnijih trenutaka je i uspostava Gospićko-senjske biskupije. Tim povodom razgovarali smo s prvim gospićko-senjskim biskupom, mons. dr. Milom Bogovićem.

* Odlukom pape Ivana Pavla II. obznanjena je 25. svibnja uspostava Gospićko-senjske biskupije, s Vama kao prvim biskupom. Koliko će taj potez Vatikana, uz nezaobilazan doprinos nadbiskupa Tamaruta, uistinu doprinijeti revitalizaciji, odnosno reevangelizaciji, i buđenju vjerskog života u Lici?

– Mi smo procijenili da je sada to korisno i pokušat ćemo raditi na tome da se to što smo procijenili doista i ostvari. Mislim da se ovdje već odavno pokazalo da je potrebno imati jedno crkveno središte koje bi koordiniralo pastoralni rad na ovim prostorima, jer ovo je od svih biskupijskih središta predaleko da bi se normalno moglo pastorizirati ovaj kraj. Ovaj kraj u srednjem vijeku je imao čak četiri biskupijska sjedišta, a onda su došli Turci i kršćanstvo je ovdje dobrim dijelom “pometeno”. Ali nakon oslobođenja od Turaka može se reći da sve do sada biskup nije prešao Velebit. A između Zagreba i Zadra, između Banje Luke i Rijeke mi do sada nismo imali niti jedno biskupijsko središte. Do 1969. ono je bilo u Senju, a onda je i odatle sjedište preneseno u Rijeku. Prema tome, i već sâm ovaj zemljopisni položaj na hrvatskom katoličkom prostoru iziskivao je da se osnuje jedna biskupija, a dakako da će ona, onda kada profunkcionira, obavljati sve ono što po crkvenom zakoniku pripada jednoj biskupiji ili biskupijskom sjedištu. Ja vjerujem da će to biti jako korisno, to više što ljudi traže put prema boljoj budućnosti, bore se sa svim nedaćama, ratnim i poratnim, a Crkva ipak treba biti tamo gdje je čovjek najugroženiji i gdje mu je najviše potrebno. Moramo vjerovati da Crkva u takvim okolnostima može pomoći ljudima i ja vjerujem da će ona to i učiniti.

* Kada ste već spomenuli povijest i Turke na ovom prostorima, nužno je prisjetiti se da je pop Marko Mesić prije 300 godina protjerao Turke iz Like. No, njihovi upadi bili su učestali još godinama. Koji su Vaši prvi planovi i koraci u “protjerivanju” nasljeđa koje nije uvijek poticajno za rast vjere? Koliko je vremena potrebno za vidljivije pomake, što je jedan od bitnih razloga uspostave nove biskupije, računajući i na neizbježne “upade” onoga što nije baština vjere?

– Pitanje je dosta složeno. Rekao bih da u ovo vrijeme proučavam rad Marka Mesića. Njime sam se bavio i o njemu pisao i prije, i čini mi se da današnja situacija ima dosta sličnosti sa stanjem koje je zatekao Marko Mesić, jer je trebalo crkvenu organizaciju potpuno nanovo uspostaviti. Sada se uspostavlja jedna nova institucija, koja treba napraviti drugačiji raspored rada, organizacije dekanata, župa. Po prilici su isti problemi s kojima se tada borio Marko Mesić i s kojima se sada bori i borit će se biskup na ovom prostoru. Mislim da je temeljno ono što bi sada trebalo učiniti to da prorade koncilske strukture, tj. da biskup ne misli i ne planira toliko sam, koliko sa svojim najbližim suradnicima: dekanima, svećenicima, članovima vijećâ, a u pojedinim župama da prorade i pastoralna vijeća, tj. da se stvori zajedništvo svih koji vjeruju i da ono bude dobro organizirano. Tek onda ćemo dobro vidjeti što možemo i što trebamo učiniti “na licu mjesta”.

* Nova biskupija ima 83 župe, 33 biskupijska i 8 redovničkih svećenika. U neke župe svećenici se još nisu vratili nakon ratnog progonstva iz 1991. godine. Mali broj vjernika na velikom prostoru i, svakako, mali broj svećenika: Kako vidite rješenje tog problema?

Zemljovid nove biskupije

– Crkva, a i Država, trebaju poraditi na tome da ovaj prostor ne bude mjesto odakle se ljudi razilaze, nego da to bude privlačan prostor i da ljudi zažele ovdje ostati i tu graditi svoju budućnost i budućnost svoje djece. Ovaj prostor je vęz između hrvatskog sjevera i hrvatskog juga. Toliko toga ovdje je od velikog značenja za Crkvu u Hrvatâ. Ako ovdje “karike” popucaju, onda je pitanje kako će se i ova cjelina Hrvatske održati. Dovoljno je prisjetiti se da su za vrijeme Domovinskog rata ljudi iz Zagreba morali ići zaobilazno i trajektom u Split. Vjerujem da i Crkva može ovdje učiniti da se ljudi organiziraju, da ostanu, da žive i rade. Malo ste natuknuli da tu ima različitih ljudi, po uvjerenju, po odnosu prema Državi i prema Crkvi, pa mislim da je nužno učiniti zaokret prema nekim boljim rješenjima. To znači da onoga koji je s tobom na ovim prostorima prihvatiš kao različitog i da, iako je različit i po naciji i po vjeri, vjeruješ da je moguće živjeti zajedno, u miru. Vjerujem i uvjeren sam u to da nam vjera u tome mnogo može pomoći, jer svaki je čovjek jednak pred Bogom i tu se dokidaju svaka različitost i svako pravo da se različitoga odbaci.

* Na tragu Vašeg odgovora je i moje sljedeće pitanje: Poznato je da je Lika vječito “trusno” područje, ili područje prenaglašene nacionalne osjetljivosti. Domovinski rat okončan je prije pet godina. Kako ovo područje učiniti područjem “radosnog suživota sviju koji u njemu žele graditi svoju budućnost”, kako ste nedavno rekli?

– Kako to učiniti? Mi ćemo se truditi, ali koliko će to ići brzo, svakako ovisi i o Crkvi. Nužno je da Crkva, a i biskup, jasno reknu da svatko ima pravo na život u svom zavičaju, bez obzira je li on katolik, ili Hrvat, je li on pravoslavac, ili Srbin. On je ovdje na svojoj zemlji i nije to neka tuđa zemlja da bi on trebao opravdavati ili dokazivati svoja prava. On je tu na svome i svatko, pa i biskup i svećenik, treba to njegovo osnovno pravo poštivati. Ja sam već na jednom mjestu rekao da ću pozdraviti svakoga Srbina ili pravoslavca koji dolazi, pa makar i s uzdignuta tri prsta, ako mu to znači vjeru u Presveto Trojstvo. Ali to dizanje prstiju kao prijetnja nekomu, to je opasno i toga se bojimo. I Hrvati znadu dizati prste protiv nekoga. Dakle, to ne vrijedi samo za jednu stranu, nego da i Hrvati shvate ono osnovno pravo da čovjek ima svoj zavičaj i da mu treba zaštititi normalan život u tom zavičaju. I jedni i drugi moraju početi razmišljati dosta drugačije o drugome i drugačijemu. Ja vjerujem da je to moguće, i za to ću se založiti. U tom smislu ću govoriti i vjernicima i svojim svećenicima. Na žalost, sada nemam toliko sugovornika od strane pravoslavaca, ali, čim bude prilika, ja ću doista o tome otvoreno razgovarati. Mi nismo ovdje da branimo neke nacionalne ili državotvorne interese. Mi imamo svoju vjerničku zadaću i ako nju budemo vjerno ispunjavali vjerujem da ćemo i Domovini pomoći, kao i narodu koji ovdje živi, ali nikada na uštrb prava drugih naroda ili drugih vjera.

* Materijalna obnova Like ne ide željenim tempom. Osnutak nove biskupije zasigurno će dati svježe poticaje vjerskom životu Like. Početkom travnja, točnije 3. travnja, prigodom posjeta Predsjedniku Republike Hrvatske, kao član izaslanstva udruge Ličana “Vila Velebita” rekli ste i napisali da se “po raspodjeli ovogodišnjega državnog proračuna dobiva dojam da je Lika nevažno i rubno područje”. Kakva su obećanja državne vlasti ponudile i koliko su do sada konkretno pomogle?

– Što se tiče lokalnih vlasti, pogotovo grada Gospića, naišao sam na razumijevanje i osjećam da i predstavnicima vlasti mnogo znači što ovamo dolazi biskup. Međutim, svi mi dijelimo siromaštvo i moram se i ja nekako pomiriti s općim stanjem koje ovdje vlada. Ne mogu tražiti od njih ono što oni ne mogu dati, pa makar to bilo i jako važno. Ovdje u Gospiću od grada smo dobili zgradu koja je na lijepom mjestu, ali je stara i trebat će puno u nju uložiti. Ona je već prenesena u vlasništvo Gospićko-senjske biskupije, ali u njoj je još uvijek vrtić i mi ćemo se moći useliti u nju kada se izgradi novi vrtić, koji još nije niti započet. Prijašnja Vlada je bila obećala pomoć za izgradnju toga novog vrtića, a ova Vlada kaže da pitanje vrtića nije problem središnje, nego lokalne vlasti. Ali, kada sam ja napisao pismo potpredsjedniku Liniću da smo i u našim dopisima koje smo slali u Rim govorili o tome da ćemo dobiti tu zgradu i da smo shvatili da je državna uprava stala iza toga, te da smo na temelju osigurane zgrade i dobili rješenje o osnivanju biskupije, onda se Vlada dosita odgovorno postavila prema tom problemu i obećala da će zbog potreba nove biskupije dati 4 milijuna kuna, a onda će Biskupija time omogućiti da grad izgradi novi vrtić. Tako će se izići ususret Gradu, ali i Biskupiji. Može se reći da smo u ovoj općoj besparici i od strane najviše vlasti u Hrvatskoj dobili materijalnu podršku, iako će od toga Biskupija tek neizravno imati koristi, a grad izravno.

* Mogu li se u tom smislu očekivati neki konkretniji pomaci do Vašega svečanog ustoličenja, dakle do svečane uspostave ove biskupije, tj. do 25. srpnja?

– Kada smo razgovarali s potpredsjednikom Linićem, bio je nazočan i gospićki gradonačelnik; oni su se dogovorili da bi novi projekt toga novog vrtića za koji dan mogao biti gotov i da bi se on mogao brzo početi realizirati. U tom smislu ostvarenje svega je blizu. Kada će to točno biti, to ne ovisi uvijek niti o samim sredstvima, nego i o tome tko će preuzeti gradnju i hoće li je brže ili sporije izvoditi, te hoće li se naići na poteškoće koje su do sada bile nepredvidive. Mislim da bismo dogodine u ovo vrijeme trebali imati na raspolaganju tu novu zgradu.

* Časnije je i uzvišenije biti biskup, no profesorska služba u Rijeci zasigurno je bila lakša. Kako doživljavate povratak u krajeve bogate i burne prošlosti, kao što su Senj, Gospić, Otočac, Krbava, Modruš ili Vaš rodni Slunj, koje ste znanstveno obrađivali i koji svakako volite i danas, možda više nego prije?

– Kada sam išao na studij u Rim, već onda sam predložio profesorima da bih pisao doktorsku disertaciju o ovome kraju. Međutim, tamo su mi rekli da bih u Rimu mogao puno lakše pisati o Dalmaciji, nego o ovome kraju. Zbog toga sam promijenio temu i pisao sam o odnosu pravoslavaca i katolika u Dalmaciji. Kada sam se vratio iz Rima u svom povijesnom radu želio sam se najviše baviti ovim krajem i uvijek sam skupljao materijal o Lici. Tako sam dosta knjiga i članaka o tome već napisao. Činilo mi se da tako činim nešto korisno i za Crkvu i za Domovinu. Nisam ni predviđao da su to “predradnje” koje činim za svoju biskupsku službu. Dakako da mi ovo prelaženje na “drugi kolosijek” nije lako, zbog toga što se prije nisam toliko bavio raznim pastoralnim pitanjima, razmještajem svećenika ili gradnjama crkava, iako sam o njima puno pisao. To su sada posebne muke, teškoće i odgovornosti, pa proživljavam neku metanoju. To ne može shvatiti onaj tko to nije doživio. Danonoćno se “prebacujem u drugu poziciju”. Teško mi je napustiti ono što sam prije radio i volio, ali svakim danom moram neki vęz prekinuti i uspostaviti neki drugi. Ne bih rekao da sam u tome već uspio, ali vidim da se nalazim u drugoj službi, s drugim odgovornostima, pa tražim kako bih sve snage upotrijebio da odgovorim na odgovornosti koje su stavljene preda me. Učinit ću sve što budem znao i mogao, konzultirajući se s drugima, ali znam da nisam tu ja glavni koji će učiniti da bude ploda, nego je Bog taj u kojega vjerujem i u čiju službu sam se dao već na samom početku. Prije sam se bavio jednim poslom, a sada je to posao koji je konkretniji i bliži narodu, pa i puno odgovorniji. Sada trebam više paziti gdje ću što reći.

Pozdrav svim čitateljima "Veritasa"

* Za kraj našega razgovora, koja bi bila Vaša poruka vjernicima u Lici?

– Poruka vjernicima Like bila bi ta da nastoje što mirnije preboljeti rane koje je rat donio, da se svatko trudi što savjesnije obavljati svoje zadatke i da vjeruje da on može sebi najviše pomoći. Ovdje u Lici je problem što se nije moglo proizvoditi i što se nije moglo mnogo toga svojim trudom zaraditi, pa su ljudi bili upućeni na pomoć izvana. Neki su izgubili i svijest da sami mogu puno učiniti za dobro Like. Drugo je pitanje onih ljudi koji su došli iz Bosne kao prognanici. Njima bih poručio da ne gube vjeru, da je Hrvatska i njihova domovina i pored svega toga što možda sada nisu dovoljno shvaćeni u svojim potrebama, te da se bore i da tako od vlasti traže da im se iziđe ususret, ali da surađuju i s ljudima među kojima žive, da i oni ne misle da su nemoćni u stvaranju svoje bolje budućnosti. Imaju i oni svojih talenata i neka grade i obnavljaju ono što mogu, pa makar sutra i ne bili tamo, jer tim svojim radom mogu učiniti da ova naša domovina Hrvatska bude ljepša, pa makar i za nekoga drugoga. Kada čovjek učini neko dobro, već osjeća u sebi da je time nagrađen. Najgore je ako čovjek misli da je bespomoćan i da ne može ništa učiniti, a može se učiniti nešto u svakoj prilici. Mi kao Crkva nastojat ćemo im pomoći da budu bolje shvaćeni, a, koliko budemo mogli, pomagat ćemo i izravno.

* Što biste poručiti svećenicima svoje biskupije?

– Njima bih poručio to da se što čvršće međusobno povezujemo, da surađuju sa mnom i da mi reknu što bi moglo biti bolje. Ja pred njima ne mogu glumiti da sam nešto što nisam. Ja sam izrastao iz njihove sredine i razumijem ja njih i oni mene. Nastojat ću da na biskupijskoj razini prorade dobro i svećenička vijeća i pastoralno vijeće, u koje će biti uključeni i njihovi vjernici. Molio bih da oni u svojim sredinama i župama također imaju uza se skupinu bližih suradnika s kojima će se konzultirati o svemu važnome za župu, ali i da te suradnike također često okupljaju, ne samo zato da im pokažu što treba napraviti na kući ili negdje drugdje, nego da ih i poučavaju u tome što treba vjerovati i kako, odnosno što znači biti pravi vjernik. Taj uži krug treba ne samo informirati, nego ga treba i dobro formirati u njegovoj vjeri i crkvenosti. To je ono što ja držim bitnim, a naši su svećenici, i ne samo ovdje, previše izolirani i dosta daleko od naroda. Narod ne zna kako bi se uključio u rad s njima, a i oni ne znaju da bi se narod želio uključiti. Ima uvijek jako dobrih ljudi, koji bi željeli uključiti se u rad u Crkvi, samo treba naći način i metodu suradnje. Često znam reći da na ovim prostorima ima jako mnogo snage koja je neiskorištena za Crkvu i za opće dobro. Takva snaga, ako nije dobro kanalizirana, može otići ukrivo i postati štetna, a ako je dobro kanalizirana, onda se njome mogu učiniti jako dobra djela. Jedna bujica može rušiti kuće, ali može i pokretati turbine i proizvoditi struju. Važni su, dakle, suradnja i traženje načina kako da se sva dobra volja tih ljudi upotrijebi i za dobro Crkve.

Na kraju bih još samo pozdravio sve vjernike koji će ovo čitati i rekao bih da ovo nije samo pitanje Like, nego je to pitanje Crkve u Hrvatâ, a i Hrvatske. Lici je potrebna Hrvatska, ali je i Lika korisna Hrvatskoj. Očekujem razumijevanje svih vjernika u Hrvatskoj i vjerujem da puno onih koji ovo čitaju znadu da je u Lici gotovo sve porušeno. Sada se traži hrabrost da se ovdje započne s jačom crkvenom organizacijom, dakle biskupijom. Ja tu dužnost preuzima, kao i svećenici svoju dužnost, ali ovim putem pozivam i sve vjernike: Učinite ono što je u vašim mogućnostima!

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here